Rekreativni potencijali nestajanja

Ova: Misericordia Anike Cetine i Valentine Miloš te O Sonje Pregrad i njezinih suradnika Ivane Bojanić, Viktorije Bubalo, Lane Hosni, Anne Javoran, Nike Pećarine i Eve Priečkove, premijerno izvedene u posljednjem ovogodišnjem bloku u programu Antisezone, na stanovit se način tematski dopunjuju, a točka u kojoj se susreću može se svesti na pitanje što je to što gledamo kad gledamo izvedbu.

Ova: Misericordia pritom to pitanje postavlja izravnije. Polazeći od prethodnih dvaju sola, Anne, Balle Anike Cetine te L (s) Valentine Miloš, mlade umjetnice prvu zajedničku predstavu temelje na razmatranju odnosa života i smrti, izrijekom se pozivajući na Mozartov Rekvijem, ali tu dualnost analizirajući i u kontekstu izvedbe, odnosno plesa i koreografije. Preklapajući autorske i tematske interese, u Misericordiji nalaze prostor i za pojedinačne glasove i pojedinačna koreografsko-izvođačka rješenja i za zajedničke dionice i za supostavljanje građe evidentno različitih rukopisa. Predstava O naprotiv teži kolektivitetu, odnosno koreografiji kolektivnoga tijela sačinjenoj kao skup mogućih, ali ne nužno realiziranih gesta, a zadržavajući se na pokretu prije plesa ili pokretu nakon plesa, odnosno zvučnoj artikulaciji prije riječi ili zvuku nakon riječi nastoji destabilizirati ono što se gleda te načine na koje se to gleda. Pitajući se što izvedbu čini izvedbom, autorica kazališni medij proglašava mrtvim, koreografiju uvodeći u „ruševinu antropocentrične arhitekture gledanja“, premda izvedbu smješta u konvencionalni kazališni prostor te je šireći i na prostor gledališta i na prostor scene. Zanimljivo je da Sonja Pregrad izvedbu izmiče iz ljudskog obzora, zamišljajući je kao „drag sub-oratorij bilja“. Premda je i dalje posrijedi ljudska izvedba i ljudsko razumijevanje biljnoga svijeta, konceptom se koreografska događajnost crpe iz kretanja biljaka i kretanja u biljkama, prenoseći simetriju i odnose vertikalnoga i horizontalnoga širenja na scenski konglomerat ljudskih tijela.

Iz predstave O Sonje Pregrad

I Misericordia i O počinju manjkom scenske događajnosti. U prvih desetak minuta Misericordije sva je događajnost u zvučnome segmentu. Naime pod punim svjetlom u gledalištu promatramo praznu scenu, slušajući emotivno i dramatično Mozartovo djelo s kojim se povezuje unutarnji stvarateljev nemir i pretpostavljeni osjećaj smrtnosti. Ta pretpostavljena autoreferencijalnost, gola scena i odsutnost tijela bez ikakva okolišanja tjeraju gledatelja da se zamisli nad vlastitom prolaznošću, a u kontekstu izvedbe i s pitanjem kako kreirati nešto što je već unaprijed osuđeno na iščezavanje, privremenost. Izašavši potom, izvođačica odlazi u dno pozornice okrećući nam leđa i izlažući nas još desetak minuta nepomičnosti. Izvedba O pak počinje na improviziranoj mini pozornici usred gledališta iz statične slike tijela u prepletu, da bi se klupko minimalnim, jedva primjetnim promjenama položaja počelo raspletati, plesačka tijela izdvajati i klizeći se dalje iz gledališta spuštati prema sceni.

Obje predstave kreću iz statična prizora, neke vrste nepostojanja, u prvome slučaju odsutnosti, u drugome moguće hibernacije, a obje se početne faze mogu shvatiti kao akumulacija ili zrenje. Misericordia već početno konstatira nestajanje kao stalnost, a bujanje, ili izvođenje, kao privremeno stanje. Pritom predstava polaže na već široko uvriježeno „postajanje izvedbe kroz njezino nestajanje“, ali i na sposobnost uma da izvedbu naknadno rekreiramo, slažući dijelove koji su nam se utisnuli u sjećanje. Vraćanjem izvođača sa scene ponovo na malu pozornicu u gledalištu, O pobuđuje drugu vrstu cikličnosti, usklađenu s cikličnošću prirode. Uputu o slobodnom kretanju prostorom, što bi zacijelo pridonijelo razglabanju arhitekture gledanja, izmicanju iz statične centrirane gledateljske pozicije i podrivanju pogleda kao nadređene, nadzorne instance izvedbe, gledatelji su ipak slijedili u manjoj mjeri.

Obje predstave, Misericordia fino usloženom koreografskom građom, O improvizacijom prema zadacima, rekreativnim potencijalom i cikličnošću te transformacijama prostora upućuju i na evoluiranje umjetničkih iskaza u mediju izvedbe.